Zoran N. Đorđević se prvim ciklusom Grad (1988) iskazao i kao crtač i kao slikar. Kod crteža je, struganjem slojeva gusto nanetog tuša, oslobađao belinu hartije da bi zaiskrila svetlost i oživeo prostor. On je polazište našao u urbanim motivima a ishodište u ritmovima ploha, u suptilnosti ili ekspresivnosti linija, u ponekom preciznije definisanom geometrijskom obliku ili znaku, u odnosima crnog i belog, katkad uz dejstvo poneke sive površine. Kod pojedinih slika iz istog ciklusa, crnom i njenim gradacijama, kao i slobodnim potezima, postigao je dramatičnu atmosferu; kod ostalih je namazima pigmenata sa probrane palete, potom njegovim mestimičnim odstranjivanjem, vešto izvlačio tonove iz dubine i ostvarivao tanana molska sazvučja. Geometrijskim oblicima, najčešće pravougaonicima, sugerisao je obrise građevina, ali njegov osnovni cilj bili su vizuelni efekti i likovne vrednosti. Ikonografskom svedenošću usmerio je pažnju na lepotu plastične strukture i nagovestio čemu će težiti.
Čini se da je neizvesnost stvaranja estetičkih prostranstava nametnuo i naziv novog ciklusa slika i crteža tušem Terra incognita (1989). Zoran je i dalje primenjivao isti crtački postupak, ali se preko asocijativnih predela sve više usmeravao ka apstrakciji. Gestualnim zamasima je uspostavljao dinamične linearne spletove iz kojih isijava svetlost što svedoči o pravoslavnom duhu kao zajedničkom imenitelju njegovog opusa. Međutim, slike iz istog ciklusa odlikuju se drugačijom građom. Satkane su od tananih odnosa geometrijskih površi različitih veličina i vrlo sažetog, ali čudesnog hromatskog registra čije bi se uporište lako našlo u prigušenom zvuku vizantijskih fresaka.
Seriju slika nastalih iste godine nazvao je Terra magica (1989), čini se da bi i na taj način uspostavio vezu sa onim što je dotad radio. Prva u nizu koloristički se spaja sa poslednjom iz prethodnog ciklusa. Ostale su zasnovane na istoj, ali nešto svetlijoj paleti, kojoj se suprotstavljaju zvonka monolitna polja crvene, žute, bele… Možda je Zoran i nazivom ciklusa aludirao na Magične kvadrate Paula Klea koji “se služio geometrijom ne samo radi čisto slikarskih ostvarenja već i zato da bi izrazio organski život i određenu, složenu realnost. Poslužio se oblicima koji izgledaju apstraktni, koji to jesu: kvadratima, pravougaonicima, trouglovima, a ipak je te kompozicije mogao da predstavi kao figurativna dela…“ Veliki švajcarski umetnik je “jednom nogom u figurativnom, a drugom u apstraktnom, na demarkacionoj liniji između ovih oblasti, stalno podstiče naš duh da prelazi granicu u oba pravca.“ Za razliku od njega, Zoran je isključivo posvećen apstraktnom izražavanju, mada često polazi od stvarnih, opipljivih predmeta, ali nikada od ljudskog obličja.
Prekretnicu u daljem preplitanju prethodnog ciklusa Terra orthodoxa (od 1990) označava Crkva (1989-1990), slika nastala kao nezaboravno sećanje na boravak u Studenici. Čini se da je u obliku kupole sadržan hram, u urezima protok vremena, u posnoj fakturi i kolorističkim harmonijama zadivljenost srpskim srednjovekovnim živopisom, u krajnjoj svedenosti spoznaja Pavela Evdokimova “…da smo u prisustvu Lepote ne onda kada nema više ništa da se doda, već onda kada nema da se oduzme…“ Sasvim je sigurno da Zoran prpada umetnicima minimalstičkog usmerenja, odnosno da krajnje asketskim odnosom prema svim likovnim elementima uspeva da ponudi bogatstvo izraza.
I radovi iz ciklusa Terra ortodoxa dokazuju da se Zoran znalački služi i linijom i površinom. Njegov crtež je različit: dobijen struganjem, zatim vešto vođenim perom ili samo nagovešten. Prvi je ekspresivniji i gestualniji, uglavnom u funkciji oslobađanja svetlosti i emocija; drugi promišljeniji i precizniji, rasprostire se poput reskog zvuka što se javi iznenada, kao pražnjenje energije naizgled malih ploha, i usmeri pažnju na znakove i značenja; treći se samo sluti kao nežan dodir pomalo rasplinutih ivica suptilnih, bojenih, uvek manje ili više izbrazdanih, geometrijskih polja koja su u početku bila aluzija grada, kasnije se pretočila u čiste oblike.
Sklon eksperimentu i promišljanju, Zoran je spontano stigao do ciklusa Tragovi podsvesnog (od 1993). Započeo ga je minimalističkim tvorevinama koje čine platna razapeta na slepi ram, u čija su središta zalepljeni crteži izvedeni kompjuterskom tehnikom. Znao je da istu podlogu, bez ikakvih intervencija rukom, oživi stalno promenjljivom senkom koju baca opredmećena linija – lučno izvijena žica od kišobrana, tako da neprekidno klizi po površini i ostvaruje uvek drugačiji tok.I kod ovog dela je svetlost vrlo bitna za pravilno sagledavanje i razumevanje osnovnih umetnikovih namera.
Dve godine kasnije, Zoran je isti ciklus nastavio slikama na dasci koja, likovnim svojstvima i naslagama vremena, učestvuje u kompozicionoj strukturi. Vezu sa tlom uspostavio je i preko ornamenta koji “nosi sav umetnički izraz, on je praktično nezaustavljiv i hronološki neodredljiv – od ukrasa praistorijske grnčarije do dojučerašnjeg seljačkog pojasa, tkanice, rezbe.“ Todor Stevanović je sa razlogom, istakao da Zoranov ciklus Terra ortodoxa upućuje na pravoslavni zavičaj “sa stanovišta prirode i umetnosti. Priroda je zemlja Srbija – umetnost je srpska Vizantija“ i napomenuo da “umetnik i umetnost istom zavičaju pripadaju.“ Ovaj slikar i crtač istog usmerenja, književnik i filosof, pri tom, dobar poznavalac Zoranovog opusa, lako je dokazao da “Trag podsvesnog nije ništa drugo nego slobodna svest, a slobodna svest nije ništa drugo nego ispoljavajuća snaga umetnosti.“
I činjenica da je Zoran za radove iz ciklusa Tragovi podsvesnog (od 1995) koristio tehniku jajčane tempere, ukazuje na pronalaženje izvora u pravoslavnom ikonopisu. Međutim, on se ikoni nije približio preko ponavljanja prauzora minucioznim islikavanjem uobičajenih likova i predstava na kojima počiva hrišćanstvo, nego traganjem za smislom, pretakanjem nematerijalnog u slikarsku materiju, otkrivanjem transcedentalnosti. Sve više se okretao “svetu bez predmeta“ da bi nepredmetno slikarstvo pretočio u opipljive predmete, slike–objekte, univerzum po sebi. Bela, crna i ultramarin, smeđa, dinamički i statički ritmovi, svetlost… U nanose crne Zoran urezuje razigrane geometrijske arabeske da bi iz beline podloge isijala svetlost; guste neprozirne namaze različitih valerskih vrednosti bele oživljava dejstvom sitnih nepravilnih polja dobijenih odstranjivanjem pigmenta vrhom dleta. Misli je iskazao spiritualizovanom materijom; godove, pukotine, oštećenja i plemenite tonove daske vešto zadržao da bi u sadejstvu sa njegovim asketskim rešenjem ponudio izvanredan estetički doživljaj.
Srž dela iz ciklusa Tragovi podsvesnog, nastalih između 1995. i 1997, čini i realan prostor. Zoran je na izuzetan način uspostavio odnose tihog brujanja slika–objekata i tišinu prostora koji je osvojio i slikom–objektom, polihromisanom gredom–skulpturom što visi i stalno izmiče postamentu sa izgubljenom namenom, tako da uz pikturalnost i formu, deluje pokretljivošću i iščekivanjem povratka u ravnotežu. Njegova izložba u Kulturnom centru Beograda delovala je kao osobena sakralna celina koja pripada vrhovima svetskog minimalizma, tada vrlo zastupljenog na Venecijanskom bijenalu. Važno je napomenuti da se kod pojedinih ostvarenja nadovezao na kolorističku istančanost Aleksandra Tomaševića koji je, među prvima, detalje i atmosferu srpskog srednjevekovnog živopisa transponovao u potpuno savremen likovni izraz. Zato smatramo da ovog umetnika, koji je vrlo uspešno spojio tradiciju i zahteve trenutka, lokalno uzdigao do univrzalnih visina i večnosti, treba pomenuti kao Zoranovog duhovog i poetskog srodnika.
Nastavljajući ciklus Tragovi podsvesnog (posle1997) u svojevrsne ikone uneo je “svetlost nematerijalnog zlata“ što, kako piše Dejan Đorić, “obitava u vremenu starine fresaka i ikona.“ Zlato u pravoslavlju označava svetlost, ponajpre ono duhovno ozarenje i nepropadljivost, što i Zoran odlično zna i sve više znalački upotrebljava. Pojačao je snagu kolorističkih kontrasta i naglasio ih zlatnim užim ili šitim površinama, potvrdivši “estetsko iskustvo koje poziva mešusobno delovanje suprotnih boja.“ On nikada nije težio opartističkim efektima. Mahom vodoravnim prugama različitog hromatskog sastava ostvario je jednostavne, ali uzvišene akorde, katkad bliske unisonom zvuku pravoslavnog pojanja.
U vreme posrnuća civilizacija surovog XX veka, odricanja od slikarstva, estetike ružnog finansijski najmoćnijih – što se izlila u naše živote, Zoran je ponudio posvećenost, misaonost, duh, dušu, lepotu… Reklo bi se da je dela sve više oslobađao svih mogućih asocijacija i tema, da bi postala sama sebi dovoljna, “u sebi završena, potpuna i svršena.“ Tako je hrabro nastavio kretanje ka dosezanju apsolutnih vrednosti. Napajajući se na izvorima tradicije, uspeo je da savlada uzore, da ih prilagodi sebi i zahtevima vremena. Samosvojnim stvaralaštvom kojim je stremio nalaženju reda u haosu, smisla u besmislu, svetlosti u tami sunovrata čovečnosti, obogatio je tokove geometrijske apstrakcije i minimalizma, kao značajnih tokova svetske umetnosti.
Ljubica Buba Miljković
(Zoran N. Đorđević, crteži, slike, objekti, Umetnička galerija “Nadežda Petrović“ – Čačak,
Gradska galerija – Užice, Narodni muzej – Kruševac 2001.)